Zašto ovo nije „još jedna“ Kniferova izložba?

Hrvatska je stručna likovna i šira umjetnička javnost već dugi niz godina upoznata s poetičkom strogoćom i likovnom kvalitetom koja se veže za slikara Julija Knifera i prepoznatljive mu meandre. O slikarevim je meandrima pisano mnogo – neki bi pomislili i previše – no upućeniji bi teoretičari i povjesničari umjetnosti rekli kako kvantiteta do sada napisanih tekstova još uvijek nije iscrpila pojam „Knifer“ i dala summa summarum toga što meandar jest. Osim toga, opravdano je postaviti pitanje je li „Knifer“ zaista isključivo „meandar“ ili unutar konceptualne okosnice njegova djela postoji nešto što nadilazi sam taj ornamentalni lik koji je među prvima u Kniferovim „kom-po-zi-ci-ja-ma“ iščitao Igor Zidić.

Nesumnjivo je kako Kniferov opus biva određen meandrima i da su baš oni, te logika slaganja vertikala i horizontala upravo u takvu prepoznatljivu formu, odredili umjetnika i predstavili ga kao „slikara jedne slike“. Slikati čitav život jednu sliku znači nikada je ne završiti ili uvijek iznova započinjati posao čiji konac određuje egzistencijalno stanje slikareva bića u trenutku kada se ono rasplinjava u egzistencijalni modus neke druge vrste – naravno, pod pretpostavkom da prihvatimo Parmenidovo načelo da „bitak jest, nebitak nije“. Pokušavajući, međutim, razumjeti osnovnu potku Kniferova stvaralaštva u skladu s nekoliko retrospektivnih pregleda njegova opusa, čini se da Knifer mnogo više no što je slikar istoga, zapravo je slikar varijacije. Istost, koja se često povezuje s monotonijom, svakom novom varijacijom biva nadvladana.

Papiri – mjera slobode u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku

U skladu s tom mišlju pozvat ću se na Kniferov pasioniran odnos prema nogometu. Gledajući iz pozicije nezainteresiranog laika, čovjek bi mogao reći kako je svaka nogometna utakmica ista, odnosno da je načelo svake nove utakmice ponavljanje istoga – monotonija. No, okrenemo li rakurs prema pasioniranom i uvježbanom nogometnom znalcu, on će nas do zadnjeg atoma snage uvjeravati kako je svaka utakmica tek jedna varijacija u beskonačnom nizu mogućih varijabilnih izvedbi nogometne utakmice. Mogu li stoga reći da sam pogledavši jednu nogometnu utakmicu vidio sve utakmice ili shvatio nogomet kao opći pojam?

Radovi na papiru otkrivaju intimniju dimenziju Kniferova stvaralaštva

Dozvolit ću si pozvati se na misao Jagora Bućana koji, u duhu strukturalističke razgradnje jezika Ferdinanda de Saussurea, kaže da veća jednostavnost označitelja u kontekstu likovne umjetnosti često potencijalno znači složeniju strukturu označenog. U teoriji stvar izgleda relativno jednostavno – označeno je ono što se predstavlja (npr. pas na dvorištu), a označitelj je riječ koja označava ono što se predstavlja (npr. riječ sastavljena od slova P, A i S). Kniferovi su meandri u kontekstu ovakva poimanja označitelji te je njihova simplificiranost upravo onaj element koji stvara toliku pomutnju u našoj potrazi za označenim. No, kako se ovdje krećemo na području likovne umjetnosti, prizovimo misao Mikela Dufrennea koji tvrdi kako funkcija slikarstva nije da znači, nego da prikazuje. Meandri, dakle, prikazuju, oni se predstavljaju kao likovne/vizualne činjenice čije bismo značenje vjerojatno prije mogli naći u ornamentalističkom poimanju slikarstva Mattisea ili Stelle negoli u dubokim metafizičkim mislima. Stella piše: „Moja je glavna namjera stvoriti slikarstvo koje popularno zovemo dekorativnim. Ono je blisko životu iako se izražava izrazito apstraktnim sredstvima. Dekorativno (...) kao slikarstvo Mattisea.“

Knifer je za svoje slike volio govoriti da je riječ o antislikama, no one su bile slikarskije od svih poznatih slikarskih reprezentacija deriviranih iz vidljivog svijeta. Ako su slikarske reprezentacije znakovi, Kniferovi meandri pripadaju negaciji znaka, onomu što Bućan naziva (naoko) „praznim“ jer govori o minimalnim uvjetima koji su potrebni da bi slika bila slika, no u toj „praznini“ slike prebiva ono „čisto vidljivo“ što Bućana navodi da baš u tom području pozicionira najgušći element slike koji pogled promatrača nastoji raspetljati.

Osječka izložba Papiri – mjera slobode, čije su autorice i kustosice Valentina Radoš i Ana Knifer (kći pokojnog umjetnika), poziva na drukčije čitanje Kniferova opusa. Zašto ovo nije „još jedna“ izložba Julija Knifera? Ponajprije zbog toga što je u njezinu postavu naglašen intimniji pogled na umjetnika i njegove stvaralačke dvojbe, osobito u radovima manjega formata, koji toj dimenziji daju posebnu uvjerljivost. Knifer je rekao: „U mojem radu postojala je vrlo minimalna ili nikakva evolucija, a ako i postoji neka evolucija onda je to u smjeru potpunog nestajanja slike.“

Slika, međutim, nije nestala. Evolucija, rekao bih, u umjetnosti uopće ne postoji, ako nešto postoji, onda je to stalna mijena. Ali, ono što u Kniferovu slikarstvu postoji, to je slobodan odnos prema obliku, otvorenost prema njegovim varijetetima i težnja da kontinuitet umjetničkog stvaranja postane usporediv s kontinuitetom svakodnevnog življenja. Živimo iz dana u dan. Niti jedan nije isti, a svaki drugi varijacija je onih prijašnjih. Sličnu logiku stvaranja u svom opusu pokazuje i poljski umjetnik Roman Opalka koji je od 1968. godine svakoga dana fotografijom bilježio svoj lik u istoj odjeći, s istim položajem tijela i izrazom lica kako bi pokazao na koji način vrijeme utječe na promjenu čovjekova fizičkoga izgleda, ali i čovjeka samog. Unatoč konstanti varijeteta činjenica koja nam za kraj ostaje kaže: Tempus fugit! A varijacija ostaje!